Alka se trči u spomen na opsadu Sinja iz kolovoza 1715. godine. Osmanlijska vojska od najmanje 40.000 vojnika, pod vodstvom Mehmed-paše Čelića, osam je dana neprekidno napadala grad. Branilo ga je oko 700 vojnika i stotinjak civila — dani topovske paljbe, juriša i molitve.
Na blagdan Velike Gospe, Osmanlije su se neočekivano povukli. Sinjani su pobjedu pripisali zagovoru Gospe Sinjske — i u njenu čast počeli su trčati Alku. Više od tri stoljeća kasnije, ta se igra i dalje trči na istom mjestu, po gotovo istim pravilima, s istim viteškim duhom.
Sinjska alka jedino je sačuvano i neprekinuto održavano viteško natjecanje ove vrste u Europi. Od 2010. godine zaštićena je na UNESCO-ovoj Listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Alkar u punom galopu jaše 160 metara — duboko u sedlu, nogu u stremenima — i kopljem dugim do 300 centimetara gađa u alku: željezni prsten promjera jedva 131,7 milimetara, postavljen na visini od 332 centimetra. Alka je podijeljena na četiri polja. Pogodak u sridu nosi tri punta, gornje polje dva, a svako od dva donja polja po jedan. Trče se tri trke. Alkar s najviše punata postaje slavodobitnik.
Ako dva ili više alkara nakon tri trke imaju jednak broj punata, slijedi pripetavanje — dodatne trke dok se ne odredi pobjednik. Na kraju natjecanja vojvoda proglašava slavodobitnika i stavlja mu na koplje plamenac hrvatske trobojnice. Slavodobitnik potom na koplju gradom pronosi plamenac, a Sinjani ga slave cijelu godinu.
Alkari tradicionalno puštaju brkove — u znak povezanosti s precima koji su obranili grad. Konji se uzgajaju u Alkarskom ergeli, a odore, oružje i opremu izrađuju i obnavljaju lokalni majstori. Sudjelovanje u Alki nije samo sportski čin — to je zavjet zajednici i identitet koji se nasljeđuje iz generacije u generaciju.
Tri stoljeća isti grad, isto trkalište, isti viteški duh — Alka nije uspomena na prošlost, ona je živi zavjet jednog kraja.
Alkari i alkarski momci koji sudjeluju u alkarskoj povorci i natjecanju biraju se isključivo iz reda članova Društva koji su rođeni u Cetinskoj krajini, kao i onih kojima su roditelji u njoj zavičajni. U natjecanju nastupa najmanje 11, a najviše 17 alkara. Cijela zajednica sudjeluje u pripremama — Alka nije događaj, nego način života.
Svečanosti traju tri dana — Bara u petak, Čoja u subotu, Alka u nedjelju. Slavodobitnik na koplju gradom pronosi plamenac hrvatske trobojnice, a Sinjani ga slave cijelu godinu.
Najstarija sačuvana pisana pravila Sinjske alke potječu iz 1833. godine, no njezini korijeni sežu mnogo dublje u prošlost. U više od tristo godina postojanja alkarskoj su svečanosti nazočila dva cara, četiri kralja i devet predsjednika država. No njezini istinski čuvari oduvijek su bili Sinjani — ljudi koji Alku čuvaju i prenose kao mjerilo časti, poštenja i pripadnosti.
